Politička ekonomija

Henry Charles Carey (1793. – 1879.) bio je američki izdavač, politički ekonomist i političar iz Pennsylvanije. Bio je vodeći ekonomist Američke škole 19. stoljeća i glavni ekonomski savjetnik američkog predsjednika Abrahama Lincolna i ministra financija Salmona P. Chasea tijekom Američkog građanskog rata.

Careyjevo središnje djelo je Harmonija interesa: Poljoprivredni, proizvodni i komercijalni (1851.), koja kritizira sustav laissez-faire kapitalizma i slobodne trgovine koji su izložili Thomas Malthus i David Ricardo u korist američkog sustava razvojnog pristupa kroz korištenje carinske zaštite i državne intervencije za poticanje nacionalne samodostatnosti i jedinstva.

Britanski sustav ekonomije slobodne trgovine (FREE TRADE) je imperijalni, kolonijalni i parazitski.

RFK Jr kaže da je 1971. financijski sektor iznosio 10% od ukupnog američkog korporativnog proizvoda, 2000. 41%, danas iznosi više od 60%. S obzirom da ništa ne proizvode, oni djeluju kao pumpa koja isisava bogatstvo iz populacije.

Također je rekao da su SAD u zadnjih 25 godina potrošile 8 triliona dolara rušeći škole, bolnice, mostove širom svijeta, dok je u isto vrijeme Kina potrošila 2 triliona dolara gradeći infrastrukturu širom svijeta.

1970. u SAD-u se išlo u mirovinu s 50 godina, radio je samo muškarac, danas moraju raditi i muž i žena, a u mirovinu se odlazi sa 65 godina.

1985. u Britaniji je bilo potrebno 2 prosječne godišnje plaće da se kupi prosječan dom, danas je potrebno 10 prosječnih godišnjih plaća.

Što se promijenilo od 1985 do danas? Kompjuteri i strojevi su zamijenili ljude - znači trebali bismo biti znatno bogatiji, ali nismo, naprotiv - znatno smo siromašniji. Elon Musk kaže da je cijeli sustav dizajniran na štetu ljudi, i da rješenje ne postoji unutar matrixa.

SAD su 2024. izgradili 5 brodova, Kina 1800. Proizvodnja je prebačena u Kinu zbog profita, ali profit ne smije biti jedini faktor ekonomije - razvoj društva treba biti na prvom mjestu.

Kina je u zadnjih 30 godina 850 milijuna ljudi izvukla iz siromaštva. Profesor Richard Wolff objašnjava zašto SAD nema brze željeznice, a Kina ima 50 tisuća kilometara: zato jer nisu profitabilne na mikro planu. Ali jesu na makro planu.
Profesor Wolff objašnjava da je Kineska ekonomija hibrid privatnih i državnih poduzeća. Privatna su u vlasništvu SAD-a, Europe, Japana i Kine, i brinu samo za profit, državna poduzeća brinu za razvoj društva.

Glavna tajna uspjeha Kine je Renminbi - valuta za domaći promet. Na taj način štiti društvo od dužničkog ropstva MMF-u, Svjetskoj banci i stranim bankama.

Isto kao i Kina, Rusija ima Rublju za domaći promet. Ruska federacija dijeli mladima stanove besplatno, poljoprivrednicima daje zemlju i mehanizaciju besplatno, poduzetnicima bespovratne poticaje.

Kaže Alex Krainer da drevni Egipćani i Azteci nisu koristili novac za razmjenu dobara i usluga, već su imali društveno knjigovodstvo. U Njemačkoj je 70% banaka poslovalo bez profita, davali su kredite na 100 godina i besplatne savjete poduzetnicima. ECB im sada zabranjuje te banke. Njemačka je bila prva izvoznica na svijetu i treća ekonomija svijeta. Danas je šesta. Anglosaksonci su im razorili Sjeverni tok i prisili ih da zatvore sve nuklearne elektrane. Sada kupuju 6 puta skuplju energiju od SAD-a.

Jugoslavija (ne aboliram diktatora i ubojicu Tita) je nekada dijelila stanove besplatno, banke su radile bez profita, stranim bankama i trgovačkim lancima je bilo zabranjeno poslovati. Renault, Opel, Citroen, Mercedes i Volkswagen su proizvodili vozila unutar Jugoslavije. Jugoslavija je samo 5% proizvoda uvozila. Karino Hromin Sturm kaže da je Jugoslavija imala 98% srednje klase, danas Hrvatska ima 13% srednje klase i 2% bogatih.

Libija je imala nekada isti gospodarski model, Iran ga ima i danas.

Za jugonostalgičare koji misle da je Milošević krenuo na Hrvatsku da ju spasi od nacionalista: da nije bilo branitelja Hrvati bi završili u Jazovki i Hudoj jami, oni koji bi ostali živi bi živjeli pod srpskim režimom, a koliko je dobar taj režim vidimo po standardu ljudi u Srbiji, u prosvjedima. Srbija ima više tajkuna nego Turska i 20 puta manje stanovnika.

I za jugonostalgičare orjunaše: samo dijete od 3 godine ne razlikuje domoljublje od nacionalizma.

Mladi ljudi u Hrvatskoj kada kupuju stan, koji je izuzetno skup, moraju kupiti jedan stan sebi, jedan stranoj banci, što je apsurdno. Bechtel, firma s 10 zaposlenih, nam je gradila autocestu do Rijeke i Splita. Naše firme su projektirale, naše firme su izgradile, a Bechtelu ćemo za to plaćati narednih 50 godina, što je apsurdno. Sljedeći apsurd, u autoceste nije ugrađen niti gram željeza iz sisačke i splitske željezare.

Cijena dionice Zagrebačke (čitaj UniCredit) banke je narasla 30 puta u zadnjih 30 godina. U isto vrijeme hrvatska privreda nestaje. Poduzetnici u Hrvatskoj su prisiljeni dizati nepovoljne kredite, a država se ponaša kao servis stranih banaka, umjesto kao servis vlastitih građana.

Admiral Domazet Lošo je napisao knjigu Hrvatska geopolitička strategija u 21. stoljeću ili hrvatsko njihalo. Ali naše političare ne zanima strategija. Njih zanima taktika. A taktika je zemlja gdje sve svinje ruju.

2018. su pitali Cobru da li bi za Iran bilo dobra prozapadna vlada, odgovorio je: "bilo bi više nekih sloboda, ali životni standard bi im se smanjio 3 puta, a životni standard je ipak glavni faktor slobode."